Mogwai je jedan od ključnih sastava u razvoju post-rocka, žanrovskog polja u kojem se rock instrumentarij oslobađa standardne pjesmovne forme i usmjerava prema zvučnoj arhitekturi velikog raspona. Njihov se glazbeni jezik temelji na kontrastu između suzdržanih, gotovo meditativnih dionica i eruptivnih kulminacija, pri čemu dinamika postaje jednako važna kao melodija ili harmonija. Od sredine 1990-ih ansambl sustavno razvija idiom instrumentalne narativnosti, oslanjajući se na teksturu, repetitivnost i postupnu gradaciju zvuka. Njihovi studijski albumi, kao i rad na filmskoj i televizijskoj glazbi, pokazuju iznimnu sposobnost oblikovanja atmosfere bez oslanjanja na konvencionalnu liričku komunikaciju. Upravo je ta napetost između introspekcije i monumentalnosti razlog zbog kojega Mogwai ostaje relevantan referentni punkt suvremene alternativne i instrumentalne glazbe.

Mogwai su, ako ste gledali Gremline, dobili ime prema biću, slatkom Gizmu, iz kojeg, ako ga polijete vodom, iz pupoljaka na njegovu tijelu izrastu zločesti gremlini. Inače, mogwai na kantonskom znači zao duh, a kako sam na dan kad ovo pišem gledao Veliku gužvu u Kineskoj četvrti, napunjen sam kineskom magijom.

Sastav Mogwai, doduše, nema nikakve veze s Kinom osim imena (Škoti su) i već trideset godina svira jednu vrstu post-rock glazbe. Inspirirani bendovima poput Slinta (gitarist Slinta David Pajo gostovao im je na albumu Rock Action), Rodana, Sonic Youtha, My Bloody Valentinea, ali i Lowa, The Orba, Kraftwerka te prstohvatom grungea, razvili su svoj stil pretežno instrumentalne glazbe s izmjenama tiših, lirskih gitarskih pasaža i provala buke, distorzije na granici industrial glazbe.

Već na prvom albumu, Mogwai Young Team, taj su stil raskošno pokazali. Tada smo ih mogli usporediti sa suborcima iz Sjeverne Amerike, sličnog glazbenog izričaja, Godspeed You! Black Emperorom ili Explosions in the Sky te Japancima Mono. Ali Mogwai su u svemu tome ostali svoji, prepoznatljivi, mijenjajući se, ali zadržavajući dušu svoje glazbe.

Nježne klavirske melodije u uvodu, gitare koje melankolično dozivaju morske pejzaže, planine pokrivene maglom, viskijem natopljene susrete u nekom škotskom pubu ili industrijska predgrađa Glasgowa, a onda nježnost prelazi u vrisak distorziranih gitara i mahnitih ritmova.

Drugi album, Come On Die Young, imao je i vokalne kompozicije, no vokali su bili zakopani negdje iza zida dominirajućih gitara. Većina njihove glazbe, međutim, do danas je ostala instrumentalna. Treći album, Rock Action, donio im je popularnost i izvan Britanije, s više vokala i elektronike, a sljedeći, Happy Songs for Happy People, nastavljajući put kojim su krenuli s Rock Actionom, donio im je priznanje i u Americi.

U vrijeme albuma Hardcore Will Never Die, But You Will prvi su put gostovali u Hrvatskoj, na festivalu Terraneo u Šibeniku 2011. godine. Tada sam ih prvi put gledao uživo. Napisi o tome kako su njihovi koncerti glasni i bučni, s naglašenim izmjenama tihih i uho parajućih trenutaka, pokazali su se potpuno točnima jer su u Šibeniku doslovno otpuhali publiku iz prvih redova. Nisu bili glasni poput My Bloody Valentinea dvije godine kasnije, ali bili su glasniji od svega što sam čuo te 2011.

Nešto prije toga počeli su pisati i filmsku glazbu, i to vrlo zanimljivu, pa soundtrackovi za serije Les Revenants, ZeroZeroZero i Black Bird, film Kin te dokumentarac Zidane: A 21st Century Portrait ravnopravno pripadaju vrhuncima njihove diskografije.

Mogwai su i danas, nakon tri desetljeća, podjednako diskografski i koncertno aktivni. Posljednji album, The Bad Fire, objavljen je početkom prošle godine uz pohvale kritike i publike, a lani su turnejom, koja je obuhvatila i Zagreb, proslavili tridesetu godišnjicu benda koji ne posustaje. Koncerti su im i dalje nezaobilazni spektakli zvuka i osjećaja. Svirka je i dalje glasna, a momci, sada već u srednjim godinama, sviraju kao da im je trideset – i dalje s entuzijazmom, željom i mladenačkim žarom. A i postava se desetljećima jedva mijenjala.

Koncerti Mogwaija, ako volite rock glazbu i akciju, ne propuštaju se, a eto, zahvaljujući Vibrez festivalu imamo ih priliku čuti i u Splitu, na prekrasnom mjestu uz more, gdje će njihova glazba ispuniti uši i umove svih koji budu pohodili Galeriju Meštrović.

- Zdeslav Benzon

Lokacija: Galerija Meštrović u Splitu!

Učenici, studenti, umirovljenici i postojeći pretplatnici Hrvatskog doma Split ostvaruju 20% popusta na pojedinačne ulaznice isključivo na blagajni Hrvatskog doma. Popusti se ne zbrajaju i ne primjenjuju na festivalske ulaznice.

Budući da festivalske ulaznice za Vibrez Festival 2026 više nisu dostupne u prodaju smo pustili ograničen broj posebnih promo paketa koji omogućuju posjet dvjema koncertnim večerima po cijeni od 45 €. Dostupna su dva paketa: Mariza + Mario Biondi, za koncerte 27. i 28. kolovoza, te Mogwai + Laibach, za koncerte 26. i 29. kolovoza u Galeriji Meštrović. Jedna ulaznica iz odabranog promo paketa omogućuje ulaz na oba koncerta, a paketi su dostupni isključivo u ograničenim količinama, stoga osigurajte svoje mjesto na vrijeme.

• Mariza + Mario Biondi
• Mogwai + Laibach

Hrvatski dom Split osigurava pristupačno i uključivo iskustvo za sve posjetitelje. Osobama s invaliditetom, osobama smanjene pokretljivosti te osobama kojima je potrebna pratnja osigurana su odgovarajuća pristupačna mjesta na svim koncertima i izvedbama ovogodišnjeg Vibrez festivala.